KristinaR

Dosadni kišni dan.Pljušti,grmi,nestaje struja svaki čas.Dan nije za ništa,sem za ležanje I uživanje u kapima kiše.Neko mora da radi,neko može da uživa,a neko ima trening.Ili je bar trebao da ima!Kroz ulice se ništa ne vidi,kiša lije,a ja sam odlučila otići na trening.Dobro se obukla za kišu.Sjela u taxi i zaputila se prema sportskoj dvorani.Izlazim iz taksija,mrak,ništa se ne vidi,baš ništa.Zamolila sam gospodina u taksi da mi osvijetli sa svijetlima na autu,i uradio je.Penjem se uz stepenice,vidi se samo ono malo što mi je gospodin iz taksija osvijetlio.Odlazi taxi,mrkli mrak.Pokušavam da otvorim vrata,ali vidim zaključana su.U dvorani nema svijetla.Niđe nikog,samo ja stojim na kišu.Nekako sam pokušala da siđem iako nisam viđela ništa.Nisam znala da li imam trening,ili ne.?Uzela sam telefon,i pozvala trenera.Kao što sam i očekivala,nema treninga.Toliko ljuta što je sve obavijesio,samo mene NE.Zvala sam mamu da izađe do tržnog centra jer živim blizu njega,da mi plati taxi,jer nisam imala više para kod sebe.Ali mama nije mogla da dođe jer se kroz naše ulice tek ništa nije viđelo!Nekako je uspjela doći po mene,i platila mi taxi.Toliko sam ljuta na sebe,jer sam krenula na trening.Da ne bih iznevjerila trenera,zato sam i otišla! Sada sjedim kući,u mraku,čekam struju da dođe...Od sada,svaki put kada bude padala kiša,neću ići na trening,i praviti sebe budalom!